Thoughts of a random highschool girl..

Pozdrav svima !
Piše vam Anita,naravno.
Ili kako se ovih dana volim zvati,idiot koji uvijek ima previše zadaće,ali vegetira većinu svojeg vremena.Eh,da.Vikend je došao napokon i ja sam došla doma.Za one koji ne znaju,inače školujem se u Zagrebu,ali živim u jednom drugom gradu,udaljenom od naše metropole kojih osamdesetak kilometara.
Hm...dakle,dugo,već stvarno dugo je prošlo od mojeg zadnjeg posta.Ja se iskreno ispričavam.Bilo je čak i komentara s upitom na to kad se vraćam.odgovor je danas.Naime,kako bi izbjegli svu tu priču.ja ću da ignoriram činjenicu kako me nije bilo dugo na ovom blogu i nastavim dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Nadam se da ste svi dobro i da oni koji nisu,uskoro će i biti.
No,kako i ne biti dobro kada nas je proljeće napokon sustiglo u ovoj,meni još uvijek novoj,2017.godini.Odmah je sve lakše kada nas toplije vrijeme ugrije.Ne znam sjećate li se,no nekada davno,za vrijeme prošle godine objavila sam jedan post.Oh wow ! Such weird.
Šalim se,naravno,no kao i onaj put danas sam pronašla malo vremena za slikanje krajolika,sada već duboko u cvatnji i ljepoti.I dok su,uglavnom,vrućine na zagrebačkom asfaltu dosta jake i gotovo nepodnošljive...u mojem je gradiću,sasvim lijepo i ugodno.

Slikanje nije baš nešto što bih definirala kao svoj hobi,upravo iz razloga jer to ne radim zapravo redovito,no to je nešto u čemu uživam.Nemam neki profesionalan aparat,imam jedan sasvim odličan i prosječan fotoaparat.I to volim.Stvarno volim.Izazov je pokušati uslikati lijepu i umjetničku sliku na taj način jer imati 'profi' fotić ne znači biti fotograf.
Nema ovaj post baš neku svrhu.Niti zapravo temu.Pišem vam što mi pada iz glave.
Dakle,u jesen 2016.godine krenula sam u srednju školu što je bio recimo tako,osmašici Aniti jedan vrlo veliki korak u životu.Ubrzo sam shvatila da nije.Nije uopće nešto posebno.
Zapravo je pušiona i vrlo velik dio vremena,pogotovo biljci poput mene,teško je uopće uživati u srednjoj školi.Ovo mi je tek prva godina...No,kao i uvijek,škola predstavlja izazov koji je većinu vremena stvarno težak i ubitačan,ali zna biti i lijep.Možete se pronaći u trenutcima,s tim novim prijateljima ili ne(ovisi) i shvatiti kako su neki trenutci vrlo smiješni,možda tužni ili pak jednostavno prosječni.Međutim,ti su trenutci veoma posebni,ukoliko se usudite stati i pogledati oko sebe.Ljudi oko vas,u vašem razredu,su u istoj situaciji kao i vi.Oni se također boje ispita,usmenog odgovaranja i ne da im se pisati lektira.Vrlo jednostavno.Svi smo u istoj situaciji i ne donosimo nužno najbolje odluke,ali to je u redu jer smo u školi i učimo.Jako ste sretni ako te trenutke možete proživjeti s ljudima u čijem društvu stvarno uživate i s ljudima koji vas toliko nasmijavaju da vas trbuh počne boljeti.Nikada to nisam imala,ali sam je u svojoj školi koja se gotovo ruši,pronašla to malo zrnce sreće.Teško je otići iz svojeg grada i svega što poznajete u jedno novo okruženje i jedno toliko veliko.

Htjela bih samo reći da je Zagreb vrlo velik grad.Shocker,I know.No,kada ste novi u tome gradu i vrlo nervozni zbog početka škole(i u isto vrijeme tužni,'cause fuck school),može biti poprilično zastrašujuće.Što se tiče mene,učinila sam nešto vrlo tipično.Izgubila sam se.*cvrkutanje cvrčaka*.
Moj je učenički dom udaljen svega deset minuta od moje škole.Ima otprilike tri čiste rute do nje i u kojoj sam god ulicu ušla završila bih nekako na početnoj,no TADA nisam.Jedno krivo skretanje i ode sve.Odem ja.I što sada ? Logično,ne zvati u svoj dom i pitati odgajateljicu kako doći do svoje škole,nego zvati svojeg tatu.Tada,on je bio na poslu,na granici Hrvatske i Bosne u jednom gradiću.Mislim,okej,tata mi se je školovao u Zagrebu pa se zna snalaziti po gradu,ali ne po dijelu u kojem sam ja bila.Znači,zovem ja njega,javi se on...nije bio pretjerano iznenađen........I na kraju sam bila s njime na telefonu dok sam pitala random strance na cesti za upute.FYI,nemojte pitati starije bake za upute.Bez uvrede njima,no teško ih je razumijeti...Dobro dođem ja do škole nekako i uđem unutra s još tri djevojke koje su također bile malo kasnile i nađemo mi nekako tu svečanu dvoranu i uklopimo se unutra..Kao nismo mi kasnile uopće.Onda sam saznala da imam sedam sati.Prvi dan škole.Sedam sati.Punih sedam sati,ne skraćenih.To je bio buzz kill,a i također činjenica da škola ima podrum,predvorje i dva kata što u prijevodu znači jako puno učionica.Došli smo nekako i do kraja sedmog sata,ali onda opet drama,kako doći doma ? Baterija mi je bila na onako deset posto.Zovem ja opet tatu jer smo se tako dogovorili i to naravno nije uspjelo.Tek sam se onda sjetila da imam cimericu koja idu u istu zgradu kao i ja u školu pošto dijelimo prostor.Eh,ali nisam imala njezin broj pa sam zvala drugu cimericu da mi ona da drugu na telefon.Došle su one po mene i zajedno smo otišle u dom.I još sam sutra dan s njom ujutro išla u školu,iako sam imala nastavu popodne,da zapamtim put.Da, to je kraj mojih avantura.Barem za prvi dan škole.Malo je reći da od tada,do škole idem sasvim drugim putem i našla sam ih još barem pet.A nijedan od tih nisam mogla naći u taj ponedjeljak.

Ja nisam jedno pretjerano organizirano dijete i vrlo često izvalim gluposti koje su preglupe da bi se zvale gluposti.Međutim,u školi mi je uvijek dobro išlo.U smislu ocjena,dakako.Uvijek sam prolazila s pet,ne 5.0,no i dalje pet.Ove.se godine,vjerujem,to ne bude dogodilo.Postala sam vrlo lijena,ali i gradivo je ponekad preteško i opširno.Ne pričam o matematici koja je teška,već o demonu srednje škole tzv.glazbena umjetnost.To je takvo sranje od predmeta koje mi snižava prosjek.Vjerujem da možete biti takav slučaj i iz likovnog,no imam dobru profesoricu koja ne zahtijeva teško učenje ili učenje uopće.Kao tisućito geografija je valjda s normalne knjige proširena na cijelu Bibliju.Doslovno učimo bore i rasjede što je meni i većini ljudi,osim onih koji se time žele baviti,nepotrebno i glupo.
Eseje iz hrvatskog je vrlo teško pisati,a matematika opet nema smisla.Fiziku izgleda nemam pojma,a kemiju kužim nakon što sam zaribala dvije ocjene.Na tjelesnom svaki dan trčimo šest krugova oko trkačke staze,a na španjolskom i engleskom jedino uživam.Profesor iz vjeronauka je plaćen za predavanje,a svaki sat netko od nas u razredu ispredaje jednu temu.Uz to škola mi se raspada i jednom je učeniku pao jedan prozor na glavu.

Svi me uvijek pitaju kako je to živjeti u domu.Nikad ne znam što da im odgovorim jer to nije ništa posebno.Više kao produljeni maturalac.U biti dijeliš sobu s četvero,a dom sa otprilike sto ili više osoba.Ovisno o domu.Ukoliko,si pronađete ljude s kojima kliknete i još možete s njima biti u sobi,bit će vam vrlo lijepo.Ukoliko,imate jaku želju da nekoga ubijete ili nešto u tom smjeru razmišljanja,vjerojatno je vrijeme da promijenite sobu ili domu.Cijena je ista za svaki.Rekla bih vam da ciljate na manje domove jer je u njima ljepše živjeti i odgajatelji nisu toliko naporni.
Također,ako ciljate na dom,a ne putovanje svaki dan,pripremite se na činjenicu da ćete i dalje putovati,iako ste u domu.Posebice ako to podrazumijeva odlazak kuću u petak i u nedjelju/ponedjeljak natrag u drugi grad.Još ovisi i gdje se nalazi dom,a gdje škola.
Teško je biti odvojen od obitelji,a posebice od ljubimaca.Ispočetka,vrlo je teško,ali bude lakše.

To je sve što sam vam željela reći odnosno napisati u ovom postu.
Uživajte u ovom vikendu i sretno u novom tjednu škole !
Do slijedećeg posta,